Djeca se suočavaju s emocionalnim izazovima i poteškoćama drugačije nego odrasli – često ih ne mogu jasno imenovati ili verbalizirati. Ono što roditelji vide može biti promjena u ponašanju, povlačenje, nervoza, problemi sa spavanjem ili školom, ali iza toga često stoje složeni unutarnji doživljaji s kojima dijete ne zna kako se nositi.
Savjetovanje i psihoterapija s djecom stoga nisu „razgovori" u klasičnom smislu, već proces u kojem dijete dobiva siguran prostor da izrazi ono što osjeća – bilo kroz riječi, igru, crtanje ili neku drugu aktivnost koja mu omogućava da komunicira na način koji mu je prirodan.
Kada dijete treba podršku?
Djeca mogu trebati podršku zbog različitih razloga. Neki od najčešćih su:
Emocionalne poteškoće:
Problemi u ponašanju:
Poteškoće s prilagodbom:
Teškoće u funkcioniranju:
Traumatska iskustva:
Kako izgleda rad s djetetom?
Pristup u radu s djetetom uvijek je prilagođen njegovoj dobi, razvojnoj fazi, temperamentu i specifičnim potrebama. Mlađa djeca koja teže verbaliziraju svoje osjećaje i doživljaje često izražavaju ono što osjećaju kroz igru, crtanje, modeliranje, priče ili lutke. Igra je prirodni jezik djeteta i kroz nju dijete pokazuje svoja unutarnja stanja, brige, strahove i konflikte, često na način koji mu samom nije u potpunosti svjestan.
Starija djeca i predadolescenti postupno razvijaju sposobnost verbalnog izražavanja, ali i dalje koriste kreativne metode koje olakšavaju komunikaciju i pomažu im da bolje razumiju sebe.
Cilj rada nije „popraviti" dijete, nego mu pomoći da:
Važan aspekt rada s djecom je RAD S RODITELJIMA.
Rad s djecom gotovo uvijek uključuje rad s roditeljima, jer roditelji igraju ključnu ulogu u djetetovom razvoju i okruženju u kojem dijete raste.
Zašto je rad s roditeljima važan?
Djeca nisu formirane osobe. Njihove emocije, ponašanje i reakcije u velikoj mjeri oblikuju se pod utjecajem odraslih koji ih okružuju. Roditelji definiraju emocionalnu klimu, način komunikacije i dinamiku unutar obitelji, a dijete na to prirodno reagira.
Ako su obrasci u obitelji nepodržavajući ili je emocionalna klima napeta, dijete to "osjeća" i reagira na različite načine – povlačenjem, ljutnjom, strahom, problemima u ponašanju ili psihosomatskim tegobama. Te poteškoće često su signal, a ne sama bit problema. Dijete svojom reakcijom komunicira da mu je nešto teško, iako često ne zna što točno.
Stoga je promjena obiteljskog okruženja, načina komunikacije i roditeljskog pristupa često ključna za rješavanje poteškoća koje dijete manifestira.
Što uključuje rad s roditeljima?
Kroz razgovore s roditeljima radimo na:
• Razumijevanju uzroka djetetovih poteškoća (Što stoji iza ponašanja ili emocija koje vidite?)
• Prepoznavanju djetetovih potreba (Što dijete pokušava komunicirati svojim ponašanjem?)
• Poboljšanju komunikacije u obitelji (Kako razgovarati s djetetom na način da se osjeća sigurno i prihvaćeno?)
• Primjeni strategija kod kuće (Kako roditelji mogu praktično pomoći djetetu izvan terapijskih susreta?)
• Uvidu u vlastite poteškoće (Ponekad roditelji prepoznaju i vlastite emocionalne teškoće ili obrasce iz vlastitog djetinjstva koji utječu na odnos s djetetom.
Roditelji nisu „krivi" za djetetove probleme – odgoj je izazovan i kompleksan proces. Međutim, svjesna promjena pristupa i razumijevanje djetetovih potreba mogu bitno promijeniti obiteljsku dinamiku i pomoći djetetu da se lakše nosi sa svojim izazovima.
Savjetovanje ili psihoterapija mogu pomoći djetetu kada neka situacija ili neki socijalni, emocionalni ili drugi izazovi uznemiravaju dijete na način da ometaju njegovu sposobnost da:
Inicijalni susret provodi se samo s roditeljima (bez djeteta) i usmjeren je na dobivanje osnovnih informacija o djetetu, njegovom razvoju, obiteljskoj dinamici i poteškoćama. Poželjno je da na uvodni razgovor dođu oba roditelja zajedno.
Drugi susret namijenjen je upoznavanju s djetetom.
S djetetom se postepeno gradi odnos povjerenja u kojem će se osjećati dovoljno sigurno da pokaže što ga muči.
Daljnji rad ovisi o prirodi poteškoća i potrebama djeteta i obitelji. Ponekad je fokus na individualnom radu s djetetom, ponekad na radu s cijelom obitelji, a često se ti pristupi kombiniraju.
Traženje stručne pomoći je roditeljska odluka, osobito kada se radi o mlađoj djeci, stoga je prirodno da roditelj o tome porazgovara s djetetom.
Poželjno je da odabere pogodan trenutak za razgovor, osigura mirnu atmosferu i dovoljno vremena kako bi djetetu objasnio razlog traženja pomoći i očekivanja te odgovorio na eventualna pitanja.
Pri tome je važno da s djetetom porazgovara iskreno i otvoreno, predoči mu jasne informacije o razlogu traženja pomoći i preuzme odgovornost za tu odluku kako djetetu ne bi nametnuo osjećaj krivnje. Na taj način može pomoći djetetu da stekne povjerenje te se osjeća mirnije i sigurnije vezano za odlazak psihologu.
Djetetu može reći da će posjetiti osobu koja pomaže djeci da nauče kako riješiti neke svakodnevne stvari, kao što su neke situacije, odnosi s vršnjacima, neugodne misli i osjećaji ili odnosi s drugim ljudima. Također, može reći da će provesti neko vrijeme razgovarajući o lijepim, ali i o onim manje lijepim stvarima koje bi volio ili bi ih trebalo promijeniti. Moći će razgovarati o svojoj obitelji i prijateljima, vrtiću/školi. Važno je djetetu dati dozvolu da otvoreno razgovara o sebi, svojim iskustvima ili obiteljskim prilikama, na način da može reći što, kako i koliko želi ili je spremno podijeliti.
Mnoga djeca, osobito starije dobi, vrlo su lojalna roditeljima i brinu je li u redu razgovarati s osobama izvan obiteljskog kruga o nekim obiteljskim problemima i iskustvima te hoće li zbog toga roditelji imati neugodnosti. Roditelj može otvoreno reći da će o tim problemima i sam razgovarati, ili je već razgovarao, s psihoterapeutom.
Ukoliko dijete pokazuje nelagodu, tremu ili zabrinutost zbog odlaska, roditelj ga može umiriti tako da mu objasni da je to prirodan osjećaj prisutan kod većine djece i odraslih kada prvi puta odlaze kod osobe koju ne poznaju. Također, roditelj se o tome kako dijete pripremiti za odlazak psihologu može posavjetovati i sa psihologom.
